Virusi koji se obično nazivaju respiratornim obuhvataju više raznorodnih grupa virusa, ali je klinička slika bolesti koje izazivaju veoma slična. Etiološka potvrda bolesti zahteva virusološka ispitivanja, koja u kliničkoj praksi najčešće i nisu potrebna, zbog lake kliničke slike bolesti.
U respiratorne viruse spadaju: Adeno virusi, Parainiluenza virusi, Corona virusi. Respiratorni sinciciialni virus, Reovirusi i virusi Influenzae.
Adenovirusi imaju najveći klinički značaj kao izazivači akutnih infekcija respiratornog sistema, oka i gastrointestinalnoc trakta.
Humani adenovirusi pripadaju grupi DNK virusa. Oni imaju proteinski omotač- kapsulu složene strukture, koji se ponaša kao antigen, kao i proteine jezgra koji okružuju DNK.
Do sada je otkriveno 49 serotipova virusa, od kojih su mnogi identifikovani kao prouzrokovači određenjh sindroma kod ljudi.
Infekcije izazvane adenovirusima mogu biti prisutne kod svakoga. Infekcija se prenosi kapljično ili kontaktom, a najčešće obolevaju školska deca. Primoinfekcija najčešće nastaje u prvoj deceniji života. Dokazano je da virus može ostati latentan u limfoepitelijaln om tkivu nazofarinksa (nosni deo ždrela). Gust smeštaj i iscrpljenost organizma doprinose širenju infekcije. Određeni tipovi virusa izazivaju pojedine kliničke manifestacije: tip 1,2,5 i 6 infekcije gornjih respiratornih puteva, tip 8 i 19 konjunktivitis, a 11 i 21 cistitis itd.
Kako se manifestuju adenovirusne infekcije?
Inkubacija iznosi oko 7 dana. Infekcija adenovirusima najčešće protiče asimptomatski.
Bolest se najčešće manifestuje kao feringitis ili traheitis kod dece, sa kijavicom i kašljem/ponekad i eksudativnim tonzilitisom, a mogu biti prisutne i sistemske manifestacije, kao sto su povišena temperatura i malaksalost. Bolest se može manifestovati kašljem, slično kao pertusis (pertusiformni sindrom) ili kao atipična pneumonija.
Faringokonjunktivalna groznica se javlja najčešće kod dece, u toku letnjih meseci i manifestuje se, pored povišene temperature, konjunk tivitisom, faringitisom, rinitisom i otokom limfnih čvorova na vratu. Infekcija najčešće nastaje posle kupanja u javnim bazenima.
Epidemični keratokonjunktivitis najčešće nastaje kod odraslih; bolest počinje naglo bilateralnim (obostranim) konjunktivitisom. a može nastati i uvećanje preaurikularnih limfnih čvorova. Potom biva zahvaćena i rožnjača, što dovodi do poremećaja vida.
Hemoragični cistitis je bolest dece i to češće dečaka. Kao što se iz imena vidi, karakteriše je pojava krvi u urinu, uz povišenu temperaturu i dizurične tegobe.
Meningitis i meningoencefalitis su ređe kliničke manifestacije bolesti. Meningitis spada u grupu meningitisa sa bistrom cerebrospinalnom tečnošću (serozni meningitisi). Kod imunokompromitovanih, bolesnika (AIDS, bolesnici sa transplantiranim organima, oboleli od malignih bolesti) mogu nastati i teške pneumonije, meningoencefalitis i hepatitis.
Kako se postavlja dijagnoza?
Dijagnoza se najčešće postavlja samo na osnovu kliničkih nalaza, a definitivna etiološka potvrda moguća je izolacijom virusa iz farinksa (ždrelo), sputuma (ispljuvak), konjunktive, stolice i urina. Serološka dijagnoza se, takođe, koristi za postavljanje dijagnoze i to dokazivanjem prisustva antitela imunofluorescentnim i drugim metodama (ELISA).
Lečenje
Primenjuje se simptomatska terapija (antipiretici, nadoknada tečnosti). Kod imunosuprimiranih bolesnika sa pneumonijom se može primeniti ribavirin, mada specifični antivirusni lek ne postoji.
U respiratorne viruse spadaju: Adeno virusi, Parainiluenza virusi, Corona virusi. Respiratorni sinciciialni virus, Reovirusi i virusi Influenzae.
Adenovirusi imaju najveći klinički značaj kao izazivači akutnih infekcija respiratornog sistema, oka i gastrointestinalnoc trakta.
Humani adenovirusi pripadaju grupi DNK virusa. Oni imaju proteinski omotač- kapsulu složene strukture, koji se ponaša kao antigen, kao i proteine jezgra koji okružuju DNK.
Do sada je otkriveno 49 serotipova virusa, od kojih su mnogi identifikovani kao prouzrokovači određenjh sindroma kod ljudi.
Infekcije izazvane adenovirusima mogu biti prisutne kod svakoga. Infekcija se prenosi kapljično ili kontaktom, a najčešće obolevaju školska deca. Primoinfekcija najčešće nastaje u prvoj deceniji života. Dokazano je da virus može ostati latentan u limfoepitelijaln om tkivu nazofarinksa (nosni deo ždrela). Gust smeštaj i iscrpljenost organizma doprinose širenju infekcije. Određeni tipovi virusa izazivaju pojedine kliničke manifestacije: tip 1,2,5 i 6 infekcije gornjih respiratornih puteva, tip 8 i 19 konjunktivitis, a 11 i 21 cistitis itd.
Kako se manifestuju adenovirusne infekcije?
Inkubacija iznosi oko 7 dana. Infekcija adenovirusima najčešće protiče asimptomatski.
Bolest se najčešće manifestuje kao feringitis ili traheitis kod dece, sa kijavicom i kašljem/ponekad i eksudativnim tonzilitisom, a mogu biti prisutne i sistemske manifestacije, kao sto su povišena temperatura i malaksalost. Bolest se može manifestovati kašljem, slično kao pertusis (pertusiformni sindrom) ili kao atipična pneumonija.
Faringokonjunktivalna groznica se javlja najčešće kod dece, u toku letnjih meseci i manifestuje se, pored povišene temperature, konjunk tivitisom, faringitisom, rinitisom i otokom limfnih čvorova na vratu. Infekcija najčešće nastaje posle kupanja u javnim bazenima.
Epidemični keratokonjunktivitis najčešće nastaje kod odraslih; bolest počinje naglo bilateralnim (obostranim) konjunktivitisom. a može nastati i uvećanje preaurikularnih limfnih čvorova. Potom biva zahvaćena i rožnjača, što dovodi do poremećaja vida.
Hemoragični cistitis je bolest dece i to češće dečaka. Kao što se iz imena vidi, karakteriše je pojava krvi u urinu, uz povišenu temperaturu i dizurične tegobe.
Meningitis i meningoencefalitis su ređe kliničke manifestacije bolesti. Meningitis spada u grupu meningitisa sa bistrom cerebrospinalnom tečnošću (serozni meningitisi). Kod imunokompromitovanih, bolesnika (AIDS, bolesnici sa transplantiranim organima, oboleli od malignih bolesti) mogu nastati i teške pneumonije, meningoencefalitis i hepatitis.
Kako se postavlja dijagnoza?
Dijagnoza se najčešće postavlja samo na osnovu kliničkih nalaza, a definitivna etiološka potvrda moguća je izolacijom virusa iz farinksa (ždrelo), sputuma (ispljuvak), konjunktive, stolice i urina. Serološka dijagnoza se, takođe, koristi za postavljanje dijagnoze i to dokazivanjem prisustva antitela imunofluorescentnim i drugim metodama (ELISA).
Lečenje
Primenjuje se simptomatska terapija (antipiretici, nadoknada tečnosti). Kod imunosuprimiranih bolesnika sa pneumonijom se može primeniti ribavirin, mada specifični antivirusni lek ne postoji.
Нема коментара:
Постави коментар